ZATREŠ  LI  NARODU  JEZIK,

ZATRO  SI  I  NAROD

                                                                                (F.Miličević)

Pa  ima  li  ljepšeg  jezika  od  hrvatskoga!

Možda su zbog toga  drugi i ljubomorni, oni  nemaju  takav  jezik, stoga  ga  i nama  žele oduzeti pa  da i mi budemo kao  oni.Dok ima hrvatskog jezika bit će i Hrvata.Kakva pak korist zvati se Hrvat,a rađati se, živjeti i umirati u tuđinskom jeziku.

Nije li to isto kao boraviti u lijepoj gospodarevoj kući, a zvati se sluga?

Jezik nije samo sredstvo komunikacije, jezik su  misli, osjećaji,potrebe,dio osobnosti svakog čovjeka.Bogati su, kažu, oni koji govore mnogo stranih jezika ,ali ja mislim da su još bogatiji oni koji govore i mogu govoriti svojim jezikom i ne stide ga se.Hrvatski jezik je patnik, patnik kao što je bila patnička, a nažalost i još je uvijek, sudbina njegova naroda.Ako se uguši jezik, ugušen je i narod,mislili su neki, i tu svoju teoriju sprovodili su stoljećima.Aktualno je nažalost i na početku ovog tisućljeća da mnogi stranci nasrtljivo i uporno žele ugušiti hrvatski jezik namećući nam tzv. demokratske ideje o jedinstvenosti s onima od kojih se ipak toliko razlikujemo. Koje li su samo njihove prikrivene želje i nastojanja?Možda je njihova zabluda i u nerazumijevanju ovoga prelijepog jezika.Ne shvaćaju ljepotu mora, gora, planina, polja i rijeka koja je sadržana i u njemu-hrvatskom jeziku.Kad bi samo mogli osjetiti sve te šumove,žuborenje i pijev koji jedino hrvatski čovjek čuje.O,kad bi bar malo čuli, ne bi se sigurno toliko protivili!

Snaga i moć jezika je da se njime može iskazati i najskrivenije u čovjeku, ali isto tako jezikom se iskazuju patnja, bol, a i radosti naroda koji ga govori.Hrvatski pjesnik Fran Mažuranić u lirskoj prozi Budi svoj ukazuje na patnju jednog generala na samrti koji se nije mogao sjetiti ni jedne riječi izvrsno naučenih talijanskog,francuskog ili njemačkog, već se obraća svojoj obitelji i Bogu želeći im izraziti svoje posljednje želje i molbe upravo riječima najljepšeg mu jezika-hrvatskoga.

Sve se zaboravilo, ali jedino što se nije moglo izbrisati bilo je ono što se upilo s majčinim mlijekom.Materinski jezik ne može se zaboraviti.

Teško je onim ljudima koji žive u izgnanstvu ili tuđinskoj zemlji  bez roda svoga i materinske riječi.A opet koju radost može prouzročiti najmanja i najtiša riječ naroda svoga u tuđini.To mogu znati samo oni koji u dalekom kraju, s prisilom boravka, žeđaju i gladuju za nečim samo svojim.A ponajprije, to je materinska riječ. Mnogi ljudi pate što ne mogu govoriti jezikom svojih predaka, zato neka se stide oni koji jeftino prodaju svoju najvrjedniju baštinu.Ako nemaš jezik s kojim ćeš se dičiti i pokazati što si i tko si, zapravo si nitko ili si samo blijeda sjenka koju gaze prolaznici.

Naša zadaća je njegovati i ne dopustiti da hrvatski jezik bude predmetom igranja.Mnogi kojih više nema prkosno su se usprotivili neprijatelju i s ljubavlju dali jedino što su mogli dati za hrvatski narod i sve što je hrvatsko-svoj život.Neka se zato današnji mladi, oni na kojima ostaje svijet, zapitaju koliko čine za ovo neprocjenjivo blago, koliko se odupiru i koliko su spremni dati za ono što je krvlju plaćeno.

Znajmo cijeniti blago koje vječno ostaje i prenesimo ga i na buduće naraštaje-jer to zavrjeđuju!

                                                                                                Josipa Šego, II.a

                                                                                                Srednja škola Čitluk