OBILJEŽAVANJE 25

OBILJEŽAVANJE 25. OBLJETNICE RADA I DANA ŠKOLE

Ovom prigodom kada slavimo 25 godina rada srednje škole u Čitluku i kada kao srednja škola dr. fra Slavka Barbarića obilježavamo dan škole, iskazujemo zahvalnost svima koji su doprinijeli utemeljenju i razvoju srednjoškolskog obrazovanja i odgoja u broćanskom kraju, ukratko ćemo se osvrnuti na rad ove škole u proteklih 25 godina. S obzirom da su sva djeca u Brotnju bila obuhvaćena osnovnoškolskim obrazovanjem, već šezdesetih godina prošlog stoljeća osjećala se potreba za osnivanjem srednje škole u Čitluku. Stoga su vijećnici skupštine općine Čitluk, na sjednici od 23. travnja 1974. donijeli zaključak da se u Čitluku otvori gimnazija kao istureni odjel srednjoškolskog centra iz Ljubuškog, prethodno stvorivši minimalne prostorne i kadrovske uvjete za osnivanje srednje škole. Za početak je u sklopu gimnazije Ljubuški školske godine 1974./75. formiran područni odjel gimnazije u Čitluku, a školske godine 1977./78. srednja škola u Čitluku postaje samostalna ustanova- Gimnazija Čitluk. Prve godine samostalnog rada gimnaziju su pohađala 304 učenika. Gimnazija u čitluku radila je 4 godine, jer se 1980. godine uvodi tzv. usmjereno obrazovanje i odgoj. Na sjednici svih vijeća skupštine općine Čitluk, održanoj 24. srpnja 1980. doneseno je rješenje o prestanku rada Gimnazije Čitluk, s tim da se škola preustroji u Centar za srednje usmjereno obrazovanje i odgoj. I umjesto gimnazijskog obrazovanja, učenici upisuju razna zanimanja ekonomske, strojarske i zanatske struke. Bilo je to vrijeme tzv. '' Šuvarova školstva''. Ali za vrijeme nedavnih ratnih djelovanja na našim prostorima, točnije školske godine 1992./1993., odlukom prosvjetnih vlasti u BiH, ponovo se otvaraju gimnazije. Srednja škola Čitluk, od ožujka 2002. godine nosi ime Srednja Škola dr. fra Slavka Barbarića, čime smo iskazali poštovanje i zahvalnost pokojnom fra Slavku za sve što je uradio kao čovjek, svećenik i znanstvenik za naše Brotnjo. Učenici se od 1992. godine do danas obrazuju u tri struke: opća gimnazije, strojarstvo i ekonomija i trgovina. Ratne školske godine 1992./93.u školi se obrazovalo nešto manje od 500 učenika, a danas ovu školu pohađa 829 učenika, a izražena je tendencija daljnjeg porasta. U školi je uposleno 55 djelatnika, od kojih su 44 profesora. Nastava je u cijelosti stručno zastupljena iz svih nastavnih predmeta, a profesorski kadar uglavnom je iz Brotnja. Tijekom 25 godina rada srednja škola u Čitluku je, sa sigurnošću se može kazati, kao odgojno-obrazovna ustanova u potpunosti opravdala svoje postojanje. U toj školi solidne temelje srednjoškolskog obrazovanja stekli su mnogobrojni učenici koji su kasnije završili razne više i visoke škole te fakultete, a mali broj i poslije diplomske studije. Mnogi danas rade kao profesori, a bili su učenici ove škole, ili pak u gospodarstvenim djelatnostima i državnim službama u našoj općini i šire u BiH, u Hrvatskoj ili u inozemstvu. Neki od učenika i profesora, učeći i radeći u ovoj školi, postali su magistri i doktori znanosti, odnosno sveučilišni profesori, a uglavnom rade na našem hrvatskom Sveučilištu u Mostaru. Treba svakako naglasiti i uspjehe koje naši učenici postižu na raznim županijskim i državnim natjecanjima iz znanja i stvaralaštva, te na športskim natjecanjima. Učenici naše škole osvajali su prva mjesta i donijeli pregršt vrijednih nagrada i medalja s tih natjecanja u BiH i u Hrvatskoj. Spomenimo na kraju i direktore, koji su veoma uspješno vodili ovu školu od njenog osnutka do danas: prvi direktor prof. Krešimir Šego, prof. dr. Šimun Musa, pokojni prof. Jerko Perković, prof. Šimun Tomas, prof. Emil Raspudić i danas prof. Velimir Pinjuh.

NAGRAĐENI RADOVI ZA 25. OBLJETNICU ŠKOLE

NAŠA ŠKOLA

Ponosan sam što pohađam školu koja nosi ime fra Slavka Barbarića, znamenitog i nažalost preminulog međugorskog svećenika, koji je poznat u cjelom svijetu po širenju kršćanske vjere. Nisam se baš veselio polasku u gimnaziju. Znao sam da će biti veoma teško, no s vremenom sam se privikao. Od početka mi se sviđa školska zgrada, raspored učionica i mnogo toga izuzev koje se nalazi daleko od dežurnog učenika. Ista učionica, isti profesori, isto društvo… Nekako mi je postalo dosadno, ali kad pomislim da ču jednog dana studirati i živjeti zasigurno dalje od Čitluka, opet se s dragovoljstvom prepustim životnom tijeku. Izvrsno, zavolio sam ovu školu. Samo kad bi bilo još manje učenja… Mnogi učenici će pisati konkretnije o učenicima, učionicama, školskim zgodama i nezgodama. Meni je više važno kako ona utječe na mene. U njoj ću provesti veći dio svog života i možda najvažnije razdoblje odrastanja. U tom se razdoblju učenik oblikuje kao odrasla osoba. U ovom slučaju ne mislim samo na fizičko, nego i na duhovno sazrijevanje. Tada čovjek nauči živjeti, otkrivati se različitim porocima koji kvare mladež. Bilo kada, bilo gdje nosit ću u svom srcu uspomenu na ovu školu.

Mario Miletić, 2.a

MOJA ŠKOLA

Od početka ljudske povijesti znanje se uvelike cijenilo. Jedan narod ne moze opstati ako u njemu nema poštenih,školovanih i mladih ljudi koji su budućnost tog naroda. Upravo zbog toga školstvo je temelj opstanka jednog naroda.

Nosioci školstva u našim krajevima bili su franjevci. Doista, oni su odigrali jako vaznu ulogu u povijesti hrvatskog školstva na ovim prostorima. Bili su uz naš hrvatski narod u dobru, ali i u zlu. Za vrijeme vladavine Turaka, u vrijeme ratova, posebice Drugog svjetskog rata, franjevci su bili svjesni svoje vaznosti i postojanja na ovim područjima.Oni su bili nositelji školstva,vjere i hrvatstva.Stoga,nije ni čudo što većina skola na ovim prostorima nosi nazive po imenima nekih poznatih franjevaca.

I naša škola početkom 2000.g. mijenja naziv u Srednja škola dr.fra Slavka Barbarića. Fra Slavko je rođen 11.3.1946. u Dragićini. Završivši visoke škole , postaje magistar, a 1982.g. u Freiburgu postize doktorat na području religiozne pedagogije i zvanje psihoterapeuta. Zbog poznavanja stranih jezika,naobrazbe , upornosti i zelje da pomogne drugima, fra Slavko je osnovao dosta institucija i fondova iz kojih izdvajam ''Fond prijatelja talenta'', nakon njegove smrti preimenovan u ''Fond fra Slavko Barbarić''. Ovaj fond pomaze nadarenim studentima bez materijalne potpore da svoj studij privedu kraju.

U mojim očima fra Slavko Barbarić je bio doista velik čovjek. Unatoč svom visokom obrazovanju on je uvijek bio skroman,nesebičan i jednostavan. Znao je razgovarati s djecom, mladima, ljudima srednjih godina, starima i problematičnim osobama. Za sve njih je uvijek imao strpljenja i vremena. Znao je svima pruziti utjehu, pokazati im da se isplati zivjeti, raditi i zrtvovati se. Njegovi savjeti nisu bile samo isprazne riječi, on ih se sam pridrzavao i tako bio i ostao uzor mnogima.Nikad nikoga nije odbio i uvjek je bio tu za druge, jer je u svima prepoznavao ono dobro. I u posrnulom čovjeku on je vidio tračak svjetla.Upravo zbog toga mnogi ga smatraju velikim čovjekom.Fra Slavko je umro 24. studenog i upravo na taj dan naša škola obiljezava svoj dan.

Srednja škola dr. fra Slavka barbarića s djelovanjem počinje 6.rujna 1974. kao odjel Srednjoškolskog centra Ljubuški.1977.g. se odvaja i preseljavanje u novu zgradu u Čitluk,brojeći tada 278 učenika.Godinama se broj učenika polagano povećavao, a na natjecanjima učenici su postizali zapazene rezultate.Početkom reta broj učenika se naglo povećava zbog pristizanja progranika.Unatoč ratnim okolnostima škola i dalje radi bez većih prekida.

U tim uvjetima započeli su i moji školski dani.Usprkos ratu imala sam sretno i bezbrizno djetinjstvo.Nakon osnovnog obrazovanja odlučila sam u gimnaziji proširiti svoje znanje.Tijekom ljetnih praznika,puna dva mjeseca,mnogi su me pokušali obeshrabriti i preplašiti gimnazijom kao nečim nemogućim za svladati. Iskreno, malo me bilo strah, ali već od prvog dana vidjela sam da gimnazija nije ništa strašno. Bilo je profesora koji su nas plašili, ali je više bilo onih kojisu vjerovali u nas govoreći nam kako je vazan samo trud, rad i upornost. Iz dana u dan to se pokazalo točnim. Prijelaz iz osnovne u srednju školu nije bio baš lagan jer se dosta toga promijenilo. Promijenili smo razred, način učenja, profesore i stare navike. Pred nas su se postavili novi ciljevi i nove kušnje. Od nas se trazi više samostalnosti i odgovornosti za vlastite postupke. Počeli smo shvaćati da od nas ovisi budućnost hrvatskog školstva i cijelog hrvatskog naroda.

Polazeći prostorijama naše škole, mozemo vidjeti njene išarane zidove, prljave prozore, prašnjave podove, slabo opremljene učionice, pa se pitamo kako uspijevamo ostvariti svoje ciljeve, pogotovo ako uvjete usporedimo s radom u europskim školama. Unatoč poteškoćama u radu ova škola je dala dobre i čvrste temelje mnogobrojnim liječnicima , odvjetnicima, prevoditeljima, profesorima, arhitektima i mnogim drugim, i to se nastavlja činiti i dalje. No, ovo sve se ne bi uspjelo da nema savjesnih i odgovornih profesora kojima je jedini cilj poučavanjem mladih naraštaja oplameniti naš hrvatski narod.

Glavna zadaća škole je i u budućnosti – kroz školovanje odgajati mlade naraštaje. Ali nije i ne smije samo škola biti ta koja će sve dati mladima. Nakon završetka školovanja učenii bi se trebali oduziti svojoj školi, npr. Opremanjem učionica i kabineta. Ovo je samo jedan od mnogobrojnih načina pomaganja.

Zbog političkihokolnosti na našim područjima školstvo je u opasnosti gubljenja istinskih vrijednosti kao što su jezik, kultura i običaji. Stoga bih svoju generaciju zamolila da svjesnim i odgovornim postupanjem dokaze kako se radom i upornošcu moze sacuvati naša skola i predati i sljedećim generacijama baš kao što su to činili svi oni ispred nas.

Marija Ćavar, I.b

NAŠA ŠKOLA

Nekoć pjesnik u jednoj pjesmi reče:

-Ide vrijeme,zvijezde zapadaju,

-Vrata raja brige zatvaraju !

Tako biva i sa svakim učenikom:prvi školski dani,prve suze zbog teške domaće zadaće,manje igre i bezbriznosti.Ne moze škola bez malo muke,dosta truda,a i veselja zbog dobre ocjene.,novih prijateljstava,uspješno završenog razreda.

Vrijeme odmiče,i već smo pred vratima srednje škole.I ponovo sve iz početka.Novo okruzenje,nove brige,nove radosti,i u trenu si na kraju,ali ovaj put završnog razreda.Ne mogu a da se ne zapitam-zar sam već gotova,zar je stigao kraj mojim brigama?Ali ne!Tek tada mladi čovjek shvati,da je njegov srednjoškolski zivot bio samo predigra,lagano zagrijavanje za veliku utakmicu koju nazvaše zivotom,koji nosi zapravo općepoznato ime-škola.Pa ako si dobro pripremljen igrač,onda nećeš imat problema svladati poteškoće i nizati uspjehe.U protivnom,igrači će te nemilosrdno gaziti i neće te baš štedjeti.Naravno,rezultat-pobjeda ili poraz-ovisi prvenstveno o tebi.Mladi ,a tu svrstavam i sebe,često olako shvaćaju školu.Ponekad nam se učini najvećom zaprekom,a profesorima najvećim neprijateljima-koji kao da nam zagorčavaju zivot i zadaju muke.kad bismo samo nakratko zamjenili uloge s našim profesorima,vidjeli bismo da su u nezavidnom polozaju.Oni koji se trude da nam prenesu znanje,često se nadju pred tridesetak(pa i više)nezainteresiranih tinejdzera koji jedva čekaju kraj sata.

Zvakanje zvaka ,šaranje po klupama,(a ni zidovi nisu postedjeni),dobacivanje šala,nedostatak volje za biljezenjem onoga što profesori govore i još manje zelja za odgovaranjem bilo kojeg predmeta,neizostavna su slika naših odjela,nazalost.Da bar umijemo prihvatiti i cjeniti ono što nam nude naši učitelji, a to je znanje povezano s odgojem i usmjeravanjem u zivot mladog čovjeka.Nedvojbeno,bili bismo sretniji.Danas kada se toliko govori o suvremenoj eri i modernom drštvu,kada se čovjek zamjenjuje rečunalom ,robotom ,mozemo primjetiti da u svijetu postoji mnogo nepismenih ljudi,ne zato što su lijeni ili nesposobni za učenje,već stoga što nemaju uvjete i mogućnost školovati se. Uskraćena im je osnovna izobrazba.

Vratimo se koje desetljeće unatrag i prisjetimo se kakve su prilike bivale u našem kraju: ako je koja obitelj imala mogućnost školovati svoje dijete(naši su stari običavali reći školati, bilo je to nešto veliko za čitavo selo. Svi u obitelji zrtvovali su se i mnogo čega odricali da to najčešće vrlo obdareno dijete stekne znanje. I nije bilo nimalo ugodno pješačiti do škole po buri i oluji, snijegu i vrućini, učiti marljivo i , povrh svega, nakon škole obavljati teške poslove na njivi.

A današnja mladez kojoj je pruzeno i više od potrebnog : mi stalno nešto prigovaramo , nikad nam ništa nije lako, i što god učinimo , naravno za sebe, učinimo s gorčinom. Ponekad se nađe i koji izuzetak u masi mladih nezadovoljnika, ali manje-više svi smo mi slični.

Kad bi nas samo vidjeli naši predci! Bilo bi ih sram što ovakvi postojimo i što smo njihova krv.

Svi brotnjaci su sretni što postoji srednja školau Čitluku. Pogotovo je roditeljima puno značilo štoim djeca srednjoškolsku izobrazbu mogu steći u svom zavičaju. Nije trebalo vozariti u Mostar ili neko mjesto u Hercegovini koje je imalo srednju školu, ili pak nakon osnovne otići u Sarajevo, Zagreb, Split...

Iz čitlučke srednje škole izišli su naraštaji gimnalizajaca, strojarskih tehničara, ekonomista, zanatlija, prodavača. Mnogi nisu ostali samo na srednjoj školi- ona im je bila dobar temelj i odskočna daska za duhovnu nadogradnju koju su pronašli u odabranom fakultetu ili višoj školi. Na brojnim mjestima i na uglednim funkcijama mogu se susresti naši bivši đaci.

Tajna uspjeha je zasigurno znanje, a ja se pitam zar nije vrijeme da ga počnemo stjecati? Svatko od nas bi se trebao zapitati koliko zna, koliko ulaže u sebe, te kolikobi još trebao?

Plemeniti čovjek i svećenik čije ime od ove godine nosi naša škola, dr.fra Slavko Barbarić,mnogo je vjerovao u mlade,pomagao im na različite načine i nije digao ruke ni od onih najodbačenijih, koje su i obitelj i društvo napustili. Fra Slavko je znao prepoznati dobro u svakom čovjeku i to izbacit na površinu. Stoga nije nimalo čudno što je ovisnike nazvao biserima ranjena srca. Njegovo veliko srce, prepuno ljubavi imalo je ljubavi za svaku osobu. Kada smo našu školu nazvali po fra Slavko Barbariću, prepoznali smo u njemu velikog čovjeka i učitelja. Trebao bi nam svima postati uzorom u radu i neumornosti, te darivanju ljubavi i sebe drugima.

Kao sto je cvijetu svakodnevno potrebna kapljica vode da preživi, tako je i čovjeku svaki dan potrebna kapljica znanja da duhovno napreduje.

Čovjekovo bogatstvo nije samo ono materijalno, što posjeduje kao predmet, potrši kao novac, odbaci kao nepotrebno.

Čovjek je bogat i vrijedan po ljubavi, po dobroti, po tome koliko ljudi usmjeri na pravi put te po dobrim djelima koja ostavi iza sebe.

A pokojni fra Slavko bio je u svemu tome neizmjerno bogat jer je sve dobro i plemenito podijelio s Bogom i s ljudima.

Josipa Šego, 4.a