Početna stranica
ŠKOLSTVO U VIDOVICAMA |
Prvu pučku školu u Vidovicama osnovao je franjevac fra Baro Krajinović. Bilo je to 1854. godine. Škola je imala 17 đaka. Nešto kasnije osnovana je i prva narodna škola, koja je imala četiri đaka. Tek 1906. godine napravljena je zgrada prve pučke škole u Vidovicama. Već 1907. godine tu školu pohađa 120 učenika u sva četiri razreda, a prvi učitelj bio je Augustin Žekić iz Vareša. Tu je školu narod s vremenom prozvao ¨stara škola¨. Pored same škole zasađena su četiri bora. Oni su bili poseban ukras škole i sela. U četničkom granatiranju Vidovica 1992. godine granate su sasjekle dva bora, a dva su teško izranjena, ali su još na životu. Kad je riječ o Vidovačkom školstvu onda treba reći da smo po školstvu ispred Sarajeva. |
| Pučka pjesma kaže: ¨Vidovice selo pokraj Save, više djece nego zelene trave¨. Unatoč toj činjenici vidovačka su djeca čekala sve do 1965., godine da u svom selu dobiju osmogodišnju školu. Bila je to montažna zgrada, ali su đaci bili zadovoljni. Tu je montažnu zgradu zamijenila 1972. godine sadašnja moderna škola sa 12 učionica i drugim pratećim objektima. |
Stara škola u Vidovicama nije mogla zadovoljiti sve potrebe pa se jedno vrijeme nastava odvija i u čitaonici zadružnog doma. Kroz dvadesetak godina komunističke vladavine vidovačka, kopanička i jenjićka djeca morala su ići u sedam kilometara udaljeno Orašje. U ono vrijeme, šezdesetih godina, nije svaka kuća imala niti budilicu. Ustajalo se po navici i kad pijetlovi najave svanjivanje. Majka se ustajala najranije, naložila vatru, skuhala čaj ili šalicu mlijeka, namazala komadić kruha mašću i to je bila hrana do ručka 2koji je uslijedio tek u 15 sati. U školi nije bilo redovitog toplog obroka. Bilo ga je kad je stigla humanitarna pomoć iz inozemstva. I odjeća i obuća bili su više nego skromni. Rijetko se u školu dolazilo suhe odjeće ili suhih nogu. Na prvi se sat gotovo redovito kasnilo, pogotovo ako je prvi sat bila matematika ili kako se onda govorilo «srpsko-hrvatski». Neki su učitelji govorili kao tobože skraćeno «srpski čas».došavši u učionicu bilo je najbitnije ogrijati se i osušiti. Nastava je završavala negdje oko trinaest sati i opet put pod noge i za Vidovice ili Kopanice. Ako je nekome u to torbi još ostalo komad namazana kruha onda se to dijelilo na više komadića. Usputno se kralo jabuke i kruške u tuđim voćnjacima da se ublaži glad. Jedno je vrijeme vidovačke đake u školu vozio «BONOEXPRES», prvi vidovači autobus sa dvije konjske snage. Bio je to običan platon, vlasništvo čika Bone Doknjaša, natkriven ceradom. |
| x Nešto slično danas se može vidjeti u kaubojskim filmovima. U platonu su bila sjedala sa strane, a ispod se stavljalo torbe. I vozeći se «BONOEXPRESOM»više se išlo pješice, nego što se vozilo, pogotovo kad je bila zima. I ovom zgodom od srca hvala čika Boni Doknjašu i njegovim sinovima Đuri i Vidanu, što su i na ovaj način potpomogli školovanje vidovačkih intelektualaca i svećenika. Tek 1939. godine u Vidovicama je osvanu prvi bicikl. Imao ga je Marijan Oršolić – Ruškić. Bicikl je bio pravo malo bogatstvo. Šezdesetih godina bilo je u selu nešto više bicikala, ali ga nije imala svaka kuća. Stoga smo se mi đaci u to doba vozili po dvojica. Nisu tada bicikla imala 16 brzina kao danas. Bitno je bilo da bicikl ima dva kotača i da se okreću. S biciklima je bilo lakše. Na povratku iz škole znala se počesto odigrati usputno i poneku utakmicu. Kad smo se vozili platonom onda smo u njemu sjedili podijeljeni na «Njemce» i «Ruse». Naime, jedni su u školi učili njemački jezik a drugi ruski. Tako smo se i tukli. Kad smo se počeli voziti biciklima onda smo utakmice igrali «dinamovci» protiv «hajdukovaca». Ako je netko navijao za «Crvenu zvezdu» taj je dobio batina. Ishodi utakmica boli su itekako bitni. Mali Matan prisjeća se jedne takve utakmice između «dinamovaca» i «hajdukovaca» na srpskoj njivi u Draganovcima,. Ishod te utakmice sam zaboravio, ali ono što je nakon nje još uslijedilo ni dan danas nisam zaboravio. Otac Malog Matana imao je četvrtkom na informacije i razrednica se tužila kako vidovačka djeca igraju nogomet na djetelini u Draganovcima. Pokojni otac upita učiteljicu koja su to djeca? Učiteljica počne čitati spisak: Tunjo Janjić, Vidan Janjić, Ilija Ivkić... dosta, dosta, povika otac misleći u sebi «bolje da sam šutio, povjerovao bih da tu nije bio moj Tunjo!». Kad je došao kući zna se što je bilo. Nekako smo najradije voljeli igrati na tuđim djetelinama, jer su one i u kasnu jesen bile zelene, a to nas je podsjećalo na travnjake sa stadiona. Konačno 1965. godine, komunističke vlasti su dale sagraditi osmogodišnju montažnu školu u Vidovicama. Izgradnjom osmogodišnje škole u Vidovicama nisu prestale «muke po đacima». Komunističke vlasti su nastojale vršiti ateizaciju katoličke djece. Nerijetko su znali kidati medaljice s vrata koje su visile na bijelom koncu. Nije u to vrijeme još bilo zlatnih lančića i križića. Pa ipak svetinje su se ljubomorno čuvale bez obzira na njihovu izvanjsku vrijednost. |
Osim ateizacije sustavno se nastojalo djecu «posrbljivati». U školi se veličalo srpske junake, a za vidovljane se govorilo da su svi od reda ustaše. Događalo se da vidovačka, točnije rečeno hrvatska djeca kroz četiri godine pučke škole najprije nauče pisati ćirilicu. U školi je redovito bilo oko 90 posto hrvatske djece. Godine 1971. Hrvatima u Vidovicama je to tutorstvo prekipjelo. Nisu više mogli trpjeti da njihovu djecu uče srpski učitelji. Od tridesetak učitelja samo su po jedan bili Makedonac, Musliman i Hrvat. Došlo je do sukoba i u školi i među učiteljima. Samo su dvojica bili kažnjeni, dok su drugi ostali i dalje predavati. Nekoliko je roditelja zaradilo zatvorske kazne, zna se po kojoj osnovi «Jer su narušavali bratstvo i jedinstvo». Bježeći od takve nenarodne škole mnogi su vidovački đaci nastavljali školovanje u crkvenim školama. Najveće zasluge u školovanju vidovačke djece u crkvenim ustanovama pripadaju legendarnom vidovačkom župniku prečasnom Juraju Zirdumu. On je od roditelja malog Matana tri put kupovao jednu te istu svinju. Nije prečasni Zirdum bio naivan. Znao je da na taj način pomaže školovanje jednog hrvatskog djeteta bez obzira što će od njega kasnije postati. Njegove ideje nastavio je, istina na drugi način, vlč. Ivan Mršo. |
| Kad je riječ o prečasnom Juraju Zirdumu treba reći da je on među prvima u Vidovicama imao suvremeni radio. Prvi radio u Vidovicama imao je svećenik Ambroz Benković, rodom iz Ugljare, a od njega je radio kupio 1936. godine prečasni Juraj Zirdum. Taj je radio kasnije kupio Mato Janjić, Marka Matanova, i mi smo na njemu slušali prijenose nogometnih utakmica i uz njega dočekali Nove godine. |
Iz knjige «Posavino, srce si u Bosni»Fra Vjenceslav Tunjo Janjić
|