"Nema naroda čija bi povijest i sudbina bila tako usko skopčana ma s kojom institucijom, kao što je prošlost hrvatskog naroda kroz više stoljeća s franjevačkim redom. Slavonija, Dalmacija a osobito Bosna i Hercegovina to su zemlje o čijoj prošlosti od 4 - 5 stoljeća nije moguće ni stranice napisati, a da se ne susretneš s Franjevcima, kao glavnim čimbenicima i nosiocima prvih uloga..."

 (Radoslav Glavaš)
Prema:Jelenić, Predgovor "Kultura i bosanski franjevci",
I, Svjetlost, Sarajevo, 1990., str. 5.

 

Pocetna O skoli Nastava Arhiva Lokacija Kontakt

Franjevci, kao jedini školovani ljudi toga doba u Bosni, su odmah po dolasku (1291.g) osnivali samostanske škole. U tim školama su poučavali mladež u latinštini, osobito one koji su pokazivali želju za svećeničkim zvanjem.

"Narod je dijelom izbjegao iz Bosne, dijelom stradao ili odveden u ropstvo, a dijelom je i ostao u Bosni. U tom procesu zadržavanja autohtonog bosanskog stanovništva u Bosni presudnu ulogu među ostalim odigrao je i fra Anđeo Zvizdović . Susreo se s Mehmedom II. el Fatihom 28. svibnja 1463. godine na bosanskom kraljevskom dvoru na Milodražu, na pola puta između Fojnice i Visokog kod današnjeg sela Bilalovca u općini Brestovsko. ... Sultan mu je darovao AHDNAMU, svečanu carsku povelju, kojom se jamči bosanskim franjevcima potpuna osobna, vjerska i imovinska sloboda i zaštita. Tim činom Sultan je neizravno zajamčio mir i slobodu i bosanskim katolicima."

fra Miro Vrgoč, Zbornik radova o fra Anđelu Zvizdoviću, Sarajevo-Fojnica 2000., str. 128.

"Korak koji je fra Anđeo poduzeo u ime tadašnjih bosanskih katolika - a koji je vrlo često ili pretjerano hvaljen ili pak pretjerano osporavan, već prema političkoj optici i stupnju političkog oportunizma - treba ocjenjivati prema političkim mjerilima 15. st., a ne 20. st. Drugim riječima, Zvizdović je tada izborio za bosanske katolike princip tolerancije, dakle ono, što je tada bilo najviše moguće u suživotu dviju civilizacija. Kako je taj princip bio poštivan ili gažen kroz duga stoljeća osmanske vladavine u Bosni, to je stvar povijesnih ispitivanja i kritičkog uvažavanja rezultata tih ispitivanja.
U međuvremenu su povijesna kretanja iznjedrila jedan drugi politički princip, naime princip ravnopravnosti.
Prenesemo li političku poruku fra Anđela Zvizdovića iz 15. u 20. st., onda ona glasi: Nije više dostatna puka tolerancija, u čijem bi okviru jedni samo tolerirali druge i u isto vrijeme na razne načine ograničavali njihova prava i njihove mogućnosti razvitka, kao što je to bivalo u minulim stoljećima i desetljećima. Neminovnim je postao model političke i kulturne ravnopravnosti, i to na individualnoj i kolektivnoj razini, ..."

Srećko M. Đaja, Zbornik radova o fra Anđelu Zvizdoviću, Sarajevo-Fojnica 2000., str. 228.

Franjevci nastavljaju svoje školsko djelovanje, u svakom mjestu gdje jesu osnivaju pripravnu školu u kojoj obično 8-10 djece uče domaći i latinski jezik.
Ima mnogo službenih turskih isprava, sačuvanih u fojničkom samostanu, koje govore o postojanju takvih škola ne samo uz samostane, nego i po župama. U tim školama se njegovala "bosanska azbuka", čuvao se puk od "narodnog nehaja", poticala ljubav prema rodu i jeziku. Te službene turske dozvole za poučavanje govore mnogo o okruženju u kojem je katolički puk živio.

Prva takva dozvola je iz 1593.g., gdje im se dopušta imati škole po samostanima i selima, a tek kasnije im se dozvolilo imati škole i po privatnim kućama. (Arhiv fojničkog samostana)

Bosanski franjevci su i pisali za svoj puk. Od fra Matije Divkovića (16.st.) pa do posebno zaslužnoga biskupa fra Augustina Miletića (19.st.)

Fra Augustin Miletić, rođen u Fojnici, bio je lektor bogoslovije u Padovi kada ga je 1. ožujka 1803. papa Pio VII. imenovao biskupom i pomoćnikom apostolskog vikara u Bosni i Hercegovini, sa pravom nasljedstva. 1804.g. dolazi živjeti u Fojnicu, promatra i osjeća žalosno stanje naroda o čemu piše u Rim: "Ako nam se Bog brzo ne smiluje, samo će se spominjati, da su ovdje negda bili katolici". Osobito je zaslužan za širenje pučkih knjiga. Sastavio je sustavno uređen katekizam (pitanja i odgovori), dodao upute za čitanje i nazvao ih POČETAK SLOVSTVA. Dakle, upoznati slova pa čitati. Kasnije je odvojio Početak slovstva od Katekizma i posebno ga dijelio narodu.

Ilirski književni pokret - kao plod ovoga pokreta u području fojničkog samostana, između 1835.g. i 1850.g., franjevci su otvorili formalne škole: u Fojnici, Docu kod Travnika, Jajcu, Varcaru i Gradiškoj. Glavnu zaslugu imaju franjevci: Ivan Franjo Jukić, Lovro Karaula i Mijo Zubić.

   "... okupiše se djeca pod jedan krov, a mi se stariji s nekom radošću još sjećamo, kako bi nam učitelj franjevac redovito dolazio, a o ispitima i drugi odličniji oci, koji bi nam tada dijelili darove u knjigama, slikama i drugim nabožnim predmetima. Pošto su franjevci badava učili i sve školske potrepštine podmirivali, naše bi majke uzvraćale ta dobročinstva darovima u poslasticama i rublju, osobito kada bi prvi put počeli čitati, pisati, računati...   Istina ženska su djeca bila isključena iz ovih škola, no muška bi znala kod kuće preuzeti učiteljsku službu nad svojim sestricama, te ih učiti iz istih svojih knjiga,da mogu čitati molitvenike i druge nabožne knjige, a ove bi djevojčice čestoput znale natkriliti svoje učitelje u čitanju i pisanju, te kasnije kao majke same biti učiteljice svojoj djeci, dok ne bi odrasla za školu."
 

(fra Mijo Batinić, Franjevački samostan u Fojnici (od st.14. do 20.),Zagreb,1913.)

ŠKOLOVANJE UČITELJA U BOSNI I HERCEGOVINI OD 1878. DO 1972. GODINE

Teorijsko istraživanje

 SVEČANA IZJAVA NASTAVNIKA PRILIKOM PRISTUPA POZIVU

"Izvršit ću svoju obvezu savjesno i ponosno.
Moji učenici bit će ne samo učenici nego i djeca,
i neću nikad zaboraviti da za njihovu sudbinu i sam snosim dio odgovornosti.

Sačuvat ću svim mogućim raspoloživim sredstvima čast nastavničkog poziva.
Moje kolege bit će uvijek moji prijatelji.
U suradnji s njima nastojat ću stalno usavršavati putove kojima škola ide u smislu djelotvornog priznavanja svima prava na odgoj i socijalnu pravednost u obrazovanju.
Ovo svečano obećanje dajem potpuno slobodno i časno."

Prema zamolbi UNESCO-a
R. Dottrens (1966.)